Tko su vođe, da li se rađaju ili postaju?


 

Nemoj željeti biti poznat, budi vrijedan upoznavanja

 

Kako opisati učene, obrazovane ljude, gdje ih naći, da li je njihovo znanje i djelovanjen zaista blagoslov ili je pod znakom pitanja. Gdje ide zajednica ukoliko je možemo tako nazvati?  Riječ obrazovanje odražava i obraz obrazovanog, a ujedno znači i onaj koji je formiran i koji ima osjećaj, empatiju za zajednicu tj. neposrednu okolinu i njene potrebe.

Šta ako smo uzalud trošili vrijeme i školovali se i mi i oni koji nas navodno predvode, jer onaj tko predvodi obično je refleksija onih koji su vođeni. Pronađi sebe, pa ćeš pronaći istinu, riječi su jednog odvažnog borca i vođe. Kako se boriti danas, kako se motivirati na borbu, da li je uzaludna, donosi li rezultate?

Sve su to pitanja za ovaj moment i svijet u kojem tražimo odgovore možda i na retorička pitanja, međutim potrebno ih je postaviti. Moj profesor iz psihologije obično je govorio ovako: „Ako biste imali istinskog vođu, znate li kakve biste rezultate postigli, čuda bi ste napravili“.

Postavljam sebi pitanje da li je čovjek u stanju ukoliko nema pravih vođa, a možemo vidjeti da smo u deficitu sa vodstvom i vrijednostima koje su pomućene, sami sebe voditi i na kraju sa tog puta ne skrenuti ili odustati. Put jednog duhovnjaka i svjetovnjaka nije isti niti proizvodi iste rezultate, pa čak ni unutar iste podjele nema istog putovanja ka novom i sasvim nepoznatom.

Jedina konstanta je to da se sve mijenja, sve teče, kod nekih ljudi nije tako, takav pristup uvijek zahtijeva vrijeme, predanost i odricanje. Zaista jedno je govoriti, prenositi neka znanja, stavove, a da ništa od toga niste proživjeli, sami iskusili, stoga što uvijek se radi o individualnom iskustvu onoga koji traži. Obično smo preplavljeni sa motivatorima, predavačima koji nemaju ni jednog trena stvarnog iskustva, u većini područja počevši od poduzetništva, poljoprivrede, života, ili drugih branši. Suština je u promjeni samog sebe da bismo vidjeli širu promjenu. međutim to nije lako ostvarivo, ništa nije lako, bez truda, potpune predanosti, neke vrste „zaluđenosti“ iz perspektive drugih.

Malo je onih koji bi to prihvatili vlastitu žrtvu za više i plemenitije ciljeve u poređenju sa sebičnim i ličnim prohtjevima o kojima slušamo svakodnevno, a da nismo ni osobne prohtjeve ukrotili i doveli na razinu samokontrole.

U antičkoj Grčkoj nije bilo dozvoljeno glasati svima tj. običnom puku, već samo određenim ljudima u čije se procjene i sudove moglo imati povjerenja, držeći da nisu sposobni da relevantno procjenjuju o društvenoj zbilji. Sada se možemo upitati jesmo li zaista sposobni, donositi sudove, procjenjivati o vlastitoj zajednici, ili nam trebaju vođe, samozvani gurui i leaderi kako ih moderno nazivamo da bismo krenuli naprijed.

Lažne vođe i predstavnici ovih ili onih skupina samo su predstavnici svojih mana, i stranputica o kojima pričaju neuki i obično oni koji u antici nisu smatrani kompetentnim da glasuju ili ako im date da glasaju oni glasaju protiv razuma tj. samih sebe i protiv cijele zajednice.

Paradoks toga je delalet življenja i šamaranja sa svih strana, tj. umijeća držanja i strpljivog podnođenja da bismo došli do društvenog ili vlastiotog oslobođenja. Konfucije je jednom izjavio: „Nemoj željeti biti poznat, budi vrijedan upoznavanja.“

Velikan duhovnog puta Rumi  je rekao da je smrt tijela u samodisciplini predstavlja život, dok patnja označava vječnost duha.