Obraz ili znanje kao vrijednost
Često se govori o obrazovanju, ponekad i afirmativno i sa mjerom, međutim što više se naglašava uloga i značaj obrazovanja to se manje primjenjuje u praksi. Zapravo ono što nedostaje je kvalitetna rasprava uz analizu postojećih i kreiranja istraživanja za potrebe našeg pristupa ovom značajnom pitanju u narednom periodu.
Zaista ovo pitanje je potrebno prepustiti onima koji se bave obrazovanjem i koji kreiraju programe, metodiku rada, kurikulume, digitalne sadržaje, i svakodnevno se bave odgojem i obrazovanjem generacija i naraštaja koji već određeni period uče i odgajaju se na drugačiji način uz socijalne i druge mreže, digitalne tehnologije, aplikacije i sva tehnička dostignuća.
Upravo tehnološki napredak jeste i kočnica, ali i velika mogućnost za progres tako male ekonomije i sistema koji se još uvijek oslanja na stare metode rada, učenja činjenica, i drugih zastarjelih pristupa obrazovanju. Tu nastupa jedno od značenja obrazovanog čovjeka, po tom tumačenju radi se o osobi koja ima razvijen empatičan odnos i fokus prema zajednici u kojoj živi.
To očito nije dio programa niti to mogu prenijeti oni koji sami nisu tako odrastali, niti imaju takav odnos prema neposrednoj okolini. Znanje i obrazovanje bez skrupula i vrijednosti na kojima počiva pretvara se u kontra onoga što mu je osnovna zamisao formiran i odgovoran član zajednice.
Opasnost leži u pretjeranom korištenju tehnologije, nedostatku interakcije koja nije bila na zavidnom nivou ni dosada, što će dodatno usmjeriti pažnju na samo učenje kao takvo bez odnosa sa učiteljem ili profesorom, živim razgovorom, raspravom, direktnim učenjem.
Obično potenciranje samohvale koja nema nikakvo utemeljenje u stvarnosti, već je samo loša promocija o kojoj svjedoče niske upisne kvote i sve više onih koji se pripremaju da odu ili već studiraju vani, što je pokazao i Pisa test.
S druge strane nedostaju inovativni programi koji prate dešavanja u sadašnjem trenutku, šta se zbiva sa prijemom znanstvenih novaka, osnivanju istraživačkih centara i njihovim financiranjem, izradi novog curriculuma u školama i fakultetima, nepotizmu i drugim pojavama koje zaokupljaju obrazovni sistem, mnogo toga nije sistematično posloženo jer takav se pristup uspostavlja u zemljama koje imaju konsenzus oko bazičnih stvari.
Selekcija i napredak
Prelaskom iz osnovnog obrazovanja u srednjoškolsko, a posebno na visokoškolske ustanove treba biti praćeno izvjesnom profesionalnom selekcijom odnosno početkom usmjeravanja, afinitetima učenika tako da se učenici opredjeljuju samo za one nastavne programe za koje pokažu najviše interesa i za koje imaju predispozicije, uz intenziviranje individualnog rada koliko je to moguće, naročito u osnovnoj školi. Gubitak i neprepoznavanje darovite djece enormni su gubitci za društvo posebno za ono u kojem živimo. Nastava koja se izvodi u našim obrazovnim institucijama sama sebi je svrha jer ne sadrži bitne karakteristike, a to je usmjeravanje i i prepoznavanje talenata.
Generacija koja je već izašla sa studija nije uspjela pronaći svoje mjeto u društvu,, međutim svi bismo mogli bolje stvarati mogućnosti za različite fondove i programe u europi i svijetu koji će razviti tehnički i resursni dio obrazovnog procesa koji traje ne samo za vrijeme studija već cijeli život.
Koliko smo daleko od otvorenog dijaloga među akterima u obrazovanju? Mentalitet ovih prostora nije na strani promjena što je donekle razumljivo, međutim predstoji preispitvanje uloga i načina rada poslije kriznog perioda. Ono što je dobro je entuzijazam nastavnika i pedagoga da rade i odgajaju nove generacije u datim okolnostima koje donose i pozitivne ishode naročito u međunarodnim natjecanjima.
Neophodno je postići minimalni konsenzus o promjenama koje treba obrazovni sistem te način provedbe i ciljevi. Obrazovanje ima direktan utjecaj na društvene procese te napredak ekonomije i uspostavljanje novih vrijednosti koje otvaraju sasvim nove ideje i mogućnosti koje su neophodne u ovom momentu.
Lifecoach journal 