Znanje kao promjena
Suvremenu nastavu karakterizira sve manja odgojna funkcija što predstavlja i širi društveni problem škole ili fakulteta kao institucije, u izgradnji i usmjerenju učenika kao ličnosti, stvarajući pasivnog sudionika opće društvene klime u sustavu obrazovanja. Škole postaju svojevrsna „pozornica“ gdje se manifestiraju razni oblici društveno neprihvatljivog ponašanja, stoga se javlja i određena doza nesnalaženja od strane nastavnika, kako djelovati, djelomično i zbog nestručnosti, ali i zbog naglih promjena u razvoju i odrastanju učenika, te globalnim društvenim procesima u svijetu i kod nas. Značaj učitelja i nastavnika na fakultetima djelomično je zapostavljen i društvo ne prepoznaje njegovu golemu vrijednost i uticaj za daljnji razvoj individue i društva u cjelini.
Prelaskom iz osnovno školskog obrazovanja u srednjoškolsko, a posebno na visokoškolske ustanove treba biti praćeno izvjesnom profesionalnom selekcijom odnosno početkom usmjeravanja, afinitetima učenika tako da se učenici opredjeljuju samo za one nastavne programe za koje pokažu najviše interesa i za koje imaju predispozicije, uz intenziviranje individualnog rada koliko je to moguće, naročito u osnovnoj školi. Gubitak i neprepoznavanje darovite djece enormni su gubitci za društvo posebno za ono u kojem živimo. Nastava koja se izvodi u našim obrazovnim institucijama sama sebi je svrha jer ne sadrži bitne karakteristike, a to je usmjeravanje i i prepoznavanje talenata. Akademsko obrazovanje bi se trebalo bazirati na učenju putem uvida što bi značilo da postojeće znanje treba revidirati i dovesti ga pod znak pitanja, kao i metode rada i permanentnu praksu „oblikovanih proizvoda“ koji izlaze sa fakulteta, a nisu u stanju da se nose sa izazovima i procesima u trenutku u kojem egzistiramo.
Autonomija univerziteta nikad nije bila upitnija nego danas pa tako ni rad i razvoj njegovih komponenti i ideja bitnih za razvoj akademske zajednice. Razvoj akademske zajednice usko je vezan i za samo obrazovanje koje trpi posljedice pat-pozicije u kojem se nalazi obrazovanje i znanje, kao bitni faktori u procesu stvaranja društva znanja.
Suradnja između fakulteta i poboljšanje studentske suradnje na svim poljima važne su osnove u integraciji, i standardizaciji rada prema Bolonjskoj deklaraciji koju fakulteti imaju kao zadatak ili ga prilagoditi sa novim idejama. Bolonjski model nije samo želja već i potreba kojoj treba težiti u novim globalnim uvjetima stjecanja znanja i prenošenja istog. Problemi koji se javljaju sa provedbom Bolonjskog modela čak i na zapadu svjedoče koliko su promjene bolne iz perspektive razvijenijih obrazovnih sistema za razliku od Balkanskih koji su slični u većoj i manjoj mjeri.
Ideje i inicijative koje se javljaju na fakultetima pokretači su vizija obrazovanja kao neuništivog „medija“ u društvu željnom promjena. U uvjetima u kojima egzistiraju naši fakulteti neposredno ostavljaju dugotrajne posljedice za akademsko osoblje koje postaje dijelom društvene „standardizacije“ i kriterija koje slabi poziciju za daljnje usavršavanje i postizanje kreativnog duha i novih pristupa bez obzira na materijalne i tehničke nedostatke u kojima rade ili su „kolateralna šteta“ u procesu donošenja promjena koje su neminovne. Zastarjeli birokratski management koji baštini stare metode uz „tranzicijski“ model provedbe Bolonjskog procesa uz sve nedostatke pritisnuo je progresivne snage i onemogućio ih u provedbi stvarnih promjena i novih pristupa u učenju i preispitivanju postojećeg znanja i radnih praksi, a da ne govorimo o novim i metodološkim pristupima od kojih je jako daleko.
Neophodno je postići minimalni konsenzus o promjenama koje treba obrazovni sistem te način provedbe i ciljevi. Obrazovanje ima direktan utjecaj na društvene procese te napredak ekonomije i uspostavljanje novih vrijednosti koje otvaraju sasvim nove ideje i mogućnosti.
Occasionally, some of your visitors may see an advertisement here
Lifecoach journal 